Isus, Sin Božji koji je postao čovjekom, u svojemu je domu u Nazaretu čitao Toru te je naučio moliti, od svoje majke Marije i poočima Josipa, potom u nazaretskoj sinagogi i jeruzalemskom hramu. No na pravi izvor njegovog molitvenog života ukazao je riječima: "Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?" (Lk 2, 49). Njegov odnos prema Ocu na nebesima jest otajstvo u kojemu i nama daje sudjelovati. Doista, naziva ga "mojim Ocem" i "vašim Ocem" (Iv 20, 17).goe je napisao/la:mislim da bi bilo bolje i bolje uocljivo ako bi samo jena Tema bila
Evanđelja izvješćuju, osobito Luka, kako se Isusovo djelovanje te njegova muka, smrti i uskrsnuće mogu razumjeti samo ako se ima na umu njegova intimna molitva Ocu. Naziva ga "Abba - Oče", a time izražava kako je Otac uvijek s njime.
Isus se najčešće moli Ocu noću i u potpunoj samoći (Mk 1, 35; Lk 5, 16; 6, 12). U Gecemanskome se vrtu u molitvi prepušta volji Očevoj (Lk 22, 42). Njegove posljednje riječi na križu također su molitva.
Isus nas uči moliti
Naš logični odgovor na jedinstveni značaj Isusove molitve sadržan je u molbi učenika: "Učitelju, nauči nas moliti" (Lk 10, 1). U Očenašu, "na čijoj visini uvijek moramo ostati" (papa Ivan XXIII.), Krist nas uči da Boga zovemo "našim" Ocem, što znači da u našemu srcu Bog uvijek mora živjeti kao - Otac.
Brojni su Isusovi zahtjevi i poticaji da molimo. Smijemo moliti i trebamo moliti. U punoj slobodi smijemo zamoliti Boga za sve što nam je potrebno, pri čemu posljednje mjerilo ima biti Božja volja (usp. Mt 6, 10; 26, 39). Tako molitva uključuje obraćenje našega srca te postaje izričajem naše djetinje vjere
