Dreznik grad 1964 godine

[Sinisa]

Dobih danas fotokopiju vec spomenute spomenice skole Dreznik grad. Pa pise ucitelj Ormuz kakve je probleme sa zenskom celjadi imao. Ta roditelji ih nisu pustali u 5 razred jer znaju citati i pisati pa nek vezu i tkaju i pripremaju se za udaju.
No ima prica oko tih Kosanovica onako kako je to Branko spomenuo. o tom Kosanovicu koji je dosao iz Crne gore i bio je kapetan i mjernik u austrijskoj vojsci te su mu dali u zadatak da naseli dreznik. On je pokupio od Brinja ljude i naselio ih ali je jednom prilikom kad je narod bio u crkvi koja je bila blizu groblja na mjestu koje se naziva crkviste i tamo se molili upali su turci i sve ih pobili. Onda je taj Kosanovic morao skupljati nove ljude i naseljavati ih.
No u ovoj prici koja je istinita sto se tice samog pokolja no datira u godinu 1519. jer postoji pjesma Berislavic ban i frankopan u boju s turcima koja u dijelu kaze:
U zla doba Turci udariše
U najduljoj noći u godini,
Dugoj noćci uoči Božića,
Kad se slavi sveto Porodenje.
U po noći Turci udariše
Na Crkvini crkvu optekoše,
I u crkvi narod oklopiše,
Punu crkvu krvi natopiše.
Da li se radi o dva istovjetna dogadjaja ili o jednom dogadjaju stavljenom u dva razdoblja ostaje predmet istrazivanja. Jer ako Dreznik do kraja osamnaestog stoljeca nije u rukama austrije kako je onda moguce uspjesno naseljavanje. No ako je taj kosanovic negdje 6 ili 7 predak od mog pradjeda onda je moguce da je bio oko 1600 godine pa je opet vremenski vakum. No mozda je moj pradjed malo dosolio s istinitom pricom i stavio ju u kontekst njegovog pretka te tako malo smiksao i obradio povijest. No veci dio sto je ispricano u kratkim crtama je i meni moj djed pricao. Znaci da je taj nas predak iz crne gore, da je naselio narod i da je umjesto titule uzeo zemlju kaze moja majka oko 200 jutara. Navodno da su u pradjedovom ormaru bile nekakve zabiljeske no sto je bilo s njima pitaj boga. Jos je bila prica mog djeda kako se pradjed mnogo tuzakao po sudovima

[branko]

Govoriti o Kosanovićima na ovako malim forumima, s obzirom na njihovu važnost za život, naseljavanje i obranu Drežnika, je premalo. Također i istraživati njihovu povjest na osnovu usmene predaje ili čak i Školske spomenice, je također (pre)malo. Kako sam već pisao Drežnički Kosanovići su oduvjek mahom bili vojnici i (visoki) časnici u carskoj vojsci, i svi su bili uglavnom visoko obrazovani i u državnoj službi, časnici, mjernici, suci, bilježnici, učitelji... e sad neznam kako se desilo, i koje su okolnosti bile da Bogomir (Puba) završi kao postolar, možemo samo nagađat.
Nešto bih drugo htio ovdje reć kad je već Siniša spomenuo.
O crkvi i crkvištu na brdašcu zvanom crkvina ima puno priča i legendi, a najpoznatija je ta da su Turci pobili u njoj narod na ponoćki 1519.g.
Narodna pjesma koju Siniša spominje tu isto brka kruške i jabuke, pjesmu je inače pjevao guslar uz gusle kako se i dan danas može čuti po Dalmaciji ili na Udbini ko dođe pa svake godine puste onu Anđu da gusli poslije mise o junaštvu ...
U toj pjesmi se spominje kako biskup i ban Berislavić, juri konjem iz Otočca do Klokota iznad Bihaća da vidi " Jesu li se povratili Turci i biju li Turski talambasi, al na Bišću zatvorena vrata, nečuju se Turski talambasi..."
To jednostavno nije moguće i nije istina jer 1519. Turci nisu uopće bili u Bihaću jer je Turci zauzeli Bihać 19. 6. 1592.? (100 godina nakon otkrića Amerike). Činjenica da se na tom brdašcu (s kojega mi inače promatramo okolna brda i s kojega su nastale neke slike okolnih planina koje je Jure stavio na drugu stranicu) dakle da se tu i dan danas prilikom obrade tla dakle oranja, iskapaju ljudske kosti, dala je ljudima povod da iskonstruiraju razne priče o njihovom porjeklu pa ne čudi da je i Puba tu umješao i svoje pretke.
Općenito se računa da su Turci držali drežnik od 1592. dakle kad je pao i Bihać pa do 1635. kad su ga prvi put oslobodili. E u to vrijeme, dakle od 1635. lako je moguće da su Kosanovići nakon tog oslobađanja Drežnika ostali držati grad i okolicu i od tad pa do kraja 18. st. i Svištovačkog mira 1791. možda uz povlačenja, napuštanja i opet povratak, ostali u Drežniku kao (jedini?) čuvari i branitelji grada.
Kosanovići su zaista držali najbolju zemlju i sigurno je ima 200 jutara u komadu, a to je sva ova zemlja desno od puta prema starom gradu i desno od glavne ceste dakle skoro sav centar gore di je sad škola, dućan, pošta i ovo sve od puta za groblje pa do Korane sve je nekad bilo njihovo a do našeg vremena ostalo je oko pola toga pa se smanjivalo raznim prodajama na trećinu a danas je ostao mali dio oko starog kućišta no kako nakon smrti Polde Kosanovića (ovog brke sa prve slike) praktički više nitko od Kosanovića ne živi u Drežniku, vrlo vjerovatno će i to malo nestati, što je prilično tužno al realno za očekivat.

[Sinisa]

e sad neznam kako se desilo, i koje su okolnosti bile da Bogomir (Puba) završi kao postolar, možemo samo nagađat.

I jos imao brata pijanca koji je prodao svoj dio kuce pod dug krcmarici.

[Sinisa]

Također i istraživati njihovu povjest na osnovu usmene predaje ili čak i Školske spomenice, je također (pre)malo.

Slazem se. No kako nedostaju maticne knjige, knjige umrlih i mnogo drugih pisanih dokumenata onda je ovo ipak dosta. Vjerujem kako bi uz dosta truda prilicno toga mogao iskopati u austrijskim arhivima jer je sigurno taj Kosanovic negdje kod pedantnih austrijanaca zabiljezen. Prema kazivanju moje majke moguce da mu je ime bilo Dimitrije.

[branko]

U Austrijskim arhivima sigurno bi se toga više našlo, a i u Karlovcu su susretljivi a znam neke koji su i u Hrvatskom državnom arhivu nalazili vrijedne dokumente relativno lako.
Neki dan sam bio u Slunju kod župnika Pecića, pa mi pokazuje knjigu maticu krštenih župe Vaganac iz 19.st. mislim od 1875. pa dalje, i on istražuje svoje pretke, pa mi priča da je ta vrlo vrijedna knjiga nađena bačena u jednom vojnom bunkeru.
Moram ti ovdje reći, kad spominješ toga Pubinog brata koji je propio imanje,
Ta Mužara, što je držala gostionu u polovici Pubine kuće, imala je kćer Anku i još jednu al priča se da se ta Anka ako ne i stara Mužara duk je bila mlađa, da su se bavile najstarijim zanatom, pa otud i ona pjesma "Sve sam svoje potrošio banke kod Mužare i njezine Anke" e tu bi se možda mogao tražit uzrok zašto se didov brat propio i zašto je izgubio imanje, a ne zaboravi da je did Puba kao starac od oko 80g napravio dite sluškinji.

[Jurica]

Branko me zamolio da stavim ovu sliku ovdje, preuzeta je sa stranica Slunjskog dekanata, prikazuje kolo ispred crkve u Drežnik Gradu, negdje oko 1950.

[branko]

Ako se ne varam, ova druga s desna što gleda iza ove starije babe je Jelka Hodak rođ. Žafran iz Smoljanca
Ako možda netko pozna još koga?

[Sinisa]

Izgleda kako su borovi posadjeni malo ranije.

[Sinisa]

Lijevo je moj djed a desno tetka Justa.

[branko]

Borovi su izgleda posađeni neposredno nakon smrti dida Pube, a moguće da ih je on i posadio, jedan babi Barici a drugi sebi, možda nije vjerovao da će mu neko podić drugi spomenik, znam da su ljudi prije imali takav običaj

[Jurica]

Slika preuzeta sa www.slunj-crkva.hr



Pjevačice župe Drežnik oko 1953. godine (snimila Ivanka Bićanić)

[branko]

Slika preuzeta sa http://www.slunj-crkva.hr



Pjevačice župe Drežnik oko 1953. godine (snimila Ivanka Bićanić)

Na ovoj fotografiji su:Jelena Vuković (Jele Jovišna) stoji prva s lijeva, ispod nje sjedi Ive Cicibana tetka Ana ili Luja Pavličić, iznad dalje stoje Fanika Žanić udana Vidoš, mama stipe Ruždija, ispred nje Anka Hodak (Smajina) mama od Senke i Pere Smaje, ispred nje Zora Kolić sestra Romane Nikolić, pored nje u šarenoj kiklji stoji moja tetka Jelka r. Vidoš, drži pod ruku Ivanku Bićanić koja je i dala ovu sliku, živjela u Drežniku 10g kod župnika Mate Marušića a udana za Miću Bićanić iz Čatrnje sad živi u Australiji, iznad njih digla glavu Ana Žanić, sestra Mile zeca, Zlatka Zeca tetka, u gornjem redu stoji pored Ivanke Jelka Hodak r. Bićanić (Jelka Olgina), pored nje stoji na zidiću najvišlja Đurđa Jandrić r. Vuković mama od Danijela Jandrić sa Vaganca, ispred Jelke stoji dolje Ivka Cindrić r. Turkalj (Mita Baorova), i pored nje još sjedi Marija Žanić (Marja Rusova) neznam kako se sad preziva.
To je prema kazivanju moje mame, a možda i nije najtočnije jer mi ova Zora Kolić više liči na Nadu Špehar (mamu od Pinje i Jure dede)

[Jurica]

Branko me zamolio da opet prenesem jedan tekst sa stranice Slunjskog dekanata
http://www.slunj.net/crkva/news_item.asp?NewsID=2111



Snimak iz 1953: vlč. Juraj Paršić u Drežniku drži moped, desno do njega vlč. Ivica Jurković (snimak Ivanke Bićanić)

Na današnji dan 1911. rođen je u Sv. Nedjelji na otoku Hvaru legendarni župnik Juraj Paršić koji se morao neko vrijeme skrivati pod imenom Matej Marušić. Pred talijanskom okupacijom 1941. dolazii u Zagreb i traži od nadb. Stepinca najtežu župu. Stepinac mu je dodijelio župu Jasenovac koju svećenici nisu htjeli preuzeti. Mnogi su intervenirali kod njega kako bi spasili svoje drage iz zloglasnog logora ali je i on bio nemoćan pred opakim režimom. Nakon dolaska komunista na vlast 1945. osudili su ga na smrt pa ga pomilovali ali su ga dalje pratili. Kratko je bio župnik u Prezidu u Gorskom Kotaru. Odatle dolazi u Zavalje a 1948. u Drežnik, Vaganac i Rakovicu. Ovdje je tješio narod kojeg je komunistička vlast terorizirala. Bio je Božji dar ovom narodu. Udba ga je progonila i donesena je odluka o njegovoj likvidaciji. Kad je doznao što mu se sprema ilegalno je pobjegao u Austriju 1958. Radio je za hrvatsku sirotinju koja je bježala pred komunističkom tiranijom. Umro je u Njemačkoj 19. svibnja 1991.



Snimak Ivanke Bićanić napravljen oko 1950: svećenici putuju na zbor svete Jelene u Rakovicu konjskom zapregom. Vlč. Juraj Paršić sjedi uz kočijaša. Tu su još tadašnji svećenci: vlč Pero Rajković, vlč Franjo Šiško, vlč. Ivica Jurković...

Donosimo potresno svjedočanstvo Ivanke Bićanić o životu vlč. Paršića /kojeg su zvali plovan/ i vjernika u Drežniku u poratnom vremenu (godina 1950.):

"Plovan je bio jako marljiv u svom poslu. Odmah je započeo pobožnosti devet prvih petaka i pet prvih subota. Mnogi su se odazvali tome. Ljudi su sve više dolazili u crkvu, osobito za veće blagdane. Nakon mise nastavili bi veselje igranjem kola pred crkvom. Bilo je lijepo vidjeti staro i mlado kako igraju skupa. Srbi su iz Sadilovca vrlo često izazivali kad bi naši dečki igrali pokraj svojih djevojaka. Srbi bi došli između njih da ih izazovu. Kad je koji dečko reagirao brzo bi se našao pod srpskim nogama izmlaćen koji put do krvi. Srbi su često dolazili u gostionicu, opijali se a onda bacali pivske boce u crkvene prozore.. To se je više puta dogodilo, naravno namjerno. Jednom u listopadu, kad su bile svaku večer večernjice s blagoslovom, Srbi su došli s kamionom iz Sadilovca pjevajući. Pjesma je privukla moju pažnju te sam ih gledala s otvorenog prozora. Kad su prošli župni stan jedan se naglo okrenuo i buljio ne u mene nego u stan. Odmah sam osjetila da nešto spremaju. Još prije večernjice motali su se oko crkve ali nisu ulazili u crkvu. Čim smo izišli vidjeli smo oko pet tih komunista. Čekali su da svećenik iziđe. Čim je plovan izišao okružili su ga (mislim da je pivska boca pogodila prozor crkve dok smo bili u crkvi) i počeli s raznim pitanjima te ga pratili u župni stan. Kako su oni išli uz plovana tako je i narod, svi koji su bili u crkvi, išli su za njima. Nekoliko muškaraca otišlo je kući po sjekire te se vratili spremni da obrane svećenika. Mislim da ti komunisti nisu pustili muškarce u sobu koja je služila kao kuhinja povremeno, najviše radi grijanja. Muški su čekali sa sjekirama i debelim štapovima u hodniku. Bio je pun hodnik ljudi, muškaraca i žena. Par žena je silom ušlo u sobu. Gospa Jelka Vitković /Dragečeva/ uzela je veliki lonac te napunila vodom i stavila na peć a meni rekla da stavim pepela u taj lonac. Pitam je zašto to a onda odgovara „Ako zatreba neka je pri ruci“. Stavila sam kako mi je bilo naređeno jer ja se sigurno ne bih sjetila nešto takvoga. Njih petorica su posjeli oko stola i plovan s njima, stavili su pištolj na stol i počeli ispitivati plovana: „Pope zašto ovo, zašto ono“. Ni jednoga se pitanja ne sjećam osim „pope zašto“. Jadni ljudi nisu se makli iz hodnika sve dok ti komunisti nisu napustili plovana i stan a što je bilo, mislim, između 10 i 11 sati navečer. Žene su otišle kući, a nekoliko muškaraca je ostalo cijelu noć da čuvaju plovana. Među njima je bio Joso Mesić i Petrica Krizmanić (oni su bili crkveni starješine). Nitko nije tu noć spavao. Poznavala sam sve te Srbe, ali se ne sjećam nikoga. Mislim da je bio Đuro. On je uvijek bio gori od onih Srba. On je bio Hrvat iz Zagorja a radio je u Sadilovcu kao agronom."

[palivatra]

Puno hvala.

Siniša,,dali znaš išto o Roki!
Roko je iz tvoje obitelji,živio je gore u kući kod Polde neke (oko) 75-te!
Simpa tip,lipo je crtao,imali smo neku salu za ples koju je uredio svojim crtežima!
Bio stalno na gemištu!Bili smo prijatelji(ne po gemištu)!Znam da je došao iz Zagreba tamo!Suh tip(fizički) ,crnokos,zafrkant!Neznam koliko je bio kod nas,,godinu-dvije!

[branko]

Ma nema ti Siniša pojma o Roki (Rokica su ga zvali), to je bio izgleda od Micine sestre sin ili tako nekako, probat ću ja preko jednih iz Samobora doznat nešto o njemu