Crkva Svetog Ante u Drežnik Gradu

Main Menu

Ostalo

Gradnja današnje crkve Sv. Antuna Padovanskog započela je 1882. godine, a završena je 1883. godine. Župnik u Drežnik Gradu tada je bio Joso Vukelić. Car Franjo Josip darovao je 7000 guldena, a dio je dao narod jer se prikupljao godišnji doprinos. Novu crkvu bilo je potrebno izgraditi jer je tadašnja crkva bila premala i mogla je primiti tek šestinu župljana. Župnik Vukelić obratio se i banu Pejačeviću te kad je dobio suglasnost počelo se rušiti staru crkvu u ožujku 1882. godine. Plan je bio crkvu staviti pod krov do Svih Svetih iste godine. Položaj ulaznih vrata i zvonika mogao je biti samo u smjeru prema sjeveru ili jugu jer na istočnoj i zapadnoj strani nije bilo dovoljno prostora.

Gradnja je izvodio neki Knežević iz Drežnik Grada, a i župnik Vukelić dosta dobro je bio upućen u gradnju crkvenih objekata. Kamen za gradnju dovažan je iz Nove Kršlje sa jedne stare vojne zgrade i iz kamenoloma kraj Stipićeva puta. Voda je dopremana sa Korane u kacama od 50 i 100 vagana. Za vrijeme gradnje župnik Vukelić služio je misu u općinskoj zgradi. Gradnja nije išla prema planovima pa je tek u jesen 1883. crkva dovršena, a 25. listopada 1883. župnik je dobio dopuštenje od biskupa Posilovića za blagoslov crkve. Iako je župnik želio da biskup posveti crkvu za blagdan Sv. Antuna 1884. godine to nije bilo moguće zbog biskupovih obveza.

Dužina crkve je 35 m, širina sa lađama 20 m, a visina u unutrašnjosti i do 15 m. Glavni oltar bio je posvećen je Sv. Antunu Padovanskom, s desne strane je oltar Sv. Mihovila, a sa lijeve strane Sv. Josipa. Glavni oltar bio je visok 10 m, a napravio ga je Ante Kušlan iz Novog Mesta. U pozadini glavnog oltara nalazila se sakristija, a desno od ulaza krstionica s ciborijem. 1980. cijela crkva je restaurirana.

Prva zvona su 1917. za vrijeme 1. svjetskog rata po naredbi vojnih vlasti skinuta i odvežena u ljevaonice gdje su pretopljena za izradu topova. Nova su nabavljena 1924. godine. Veliko zvono posvećeno je Sv. Antunu (dar Petra i Jelke Vuković), drugu zvono Sv. Josipu (dar Jose Vukovića), a treće Sv. Mihovilu (dar Ivana i Lucije Luketić).

U 2. svjetskom ratu crkva je dosta oštećena. Župnik je tada bio Drago Štimac ali ga Nijemci optuže za suradnju sa partizanima te ga objese u Slunju 01.03.1943. godine. Crkveni oci (Kaštelde) spremili su crkveno ruho, posuđe i knjige u škrinju i zakopali u trap kuće Jose Mesića. Nakon njega u Drežniku nije bilo župnika sve do 1950. kada je došao Juraj Paršić (u Drežniku bio pod lažnim imenom Mate Marušić). Tokom rata u crkvi su različite vojske radile što su htjele i oštećivali je. Pouzdano se zna da su 1943. četnici u njoj pekli odojka i vola. Nakon njih jedno vrijeme u crkvi su spavale ustaše i za to vrijeme spalili klupe i velike orgulje sa kora. Jedino što je ostalo cijelo su oltari i slike, njih nitko nije dirao. Župni stan je spaljen 1943. godine.

Kad je došao, župnik Marušić stanovao je u kući Polde Kosanovića, a tek je poslije uspio osposobiti 3 sobe u župnom stanu da tamo može stanovati. Siromaštvo naroda nakon rata nije omogućavalo župniku da poduzima veće zahvate na obnovi crkve nego je samo popravio krov da ne prokišnjava. Naime, jedan jak vjetar odnio je krov sa pokrajnje lađe iznad oltara Sv. Josipa (istočni dio crkve, prema Sadilovcu) pa je taj dio crkve nekoliko godina bio bez krova. Također su prozori zabijeni daskama da ne puše vjetar i ne pada snijeg unutra.

Slijedeći župnik Vlado Pezelj (1960-1963) također nije puno ulagao u crkvu jer je gradio crkvu na Vagancu. Nakon njega župnik Josip Mustać (1963-1965) stavio je prozore.
Najviše je na uređenju crkve radio župnik Josip Bogović (1963-1995). Kompletno je prekrio crkvu pocinčanim limom te stavio novi križ na vrh zvonika, stavio nove klupe u crkvu i ormar u sakristiju. Crkva je iznutra obojana 2 puta, a izvana jedanput.

U jesen 1991. godine ratni vihor zahvaća i drežnički kraj te je crkva prvi put pogođena jednom granatom uvečer 26.09.1991. godine te je probila zid kod oltara Sv. Ante. Drugi put crkva je gađana 08.10.1991. godine i pogođena je sa sedam granata sa svih strana. Zadnji put zvona su zvonila 16.10.1991. godine, a nakon što je župnik Bogović zarobljen na Vagancu više nitko nije obilazio crkvu. Na inicijativu Branka Brajdića sav invnetar iz crkve (slike, posuđe, knjige, roba i sl.) utovaren je u traktorsku prikolicu i odvežen u Slunj kako bi se sačuvao. Međutim, kako su ratna djelovanja zahvatila i Slunj sav taj inventar nije mogao biti spašen nego je uništen i opljačkan. Knjige matice navodno su odvežene u Beograd.
Nakon okupacije Drežnik Grada 21.10.1991. godine topovima je gađan zvonik koji je srušen, a početkom 11. mjeseca crkva je zapaljena. Zvona su pala sa zvonika i razbila se, a ostalo je čitavo samo jedno malo zvono koje je nakon oslobođenja postavljeno na jedno malo postolje i služilo je sve do 2001. godine kada su nabavljena nova zvona.

Nakon povratka iz zarobljeništva 1992. godine župnik Bogović okupljao je vjernike u Zagrebu u crkvi Sv. Blaža i u Karlovcu u crkvi Sv. Trojice. Nakon povratka 1995. godine župnik Josip Bogović je umirovljen, a na njegovo mjesto došao je župnik Petar Bogut. Kako je crkva bila ruševna misa se je održavala ispred crkve, pod orahom ili kestenom, a zimi u kući Ante i Jelke Hodak (Šiminog) sve do 1998. godine. Obnova crkve započela je sredinom srpnja 1997. godine, a glavni radovi završeni su krajem 1998. godine tako da je božićna misa održana u crkvi. Pokrivanje bakrenim limom i postavljanje prozora obavljeno je tokom 2000. godine.

Iste godine za župnika dolazi Mile Šajfar te se nabavljaju tri zvona. Veliko zvono ima promjer 1020 mm, teško je 630 kg i ima ton g/1. Na njemu je izliven natpis: "Sv. Antunu Pad. – Drežnik Grad – godine 2002. Dar Ilije i Milice Mače Malkoč".
Srednje zvono ima promjer 910 mm, teško je 450 kg i ima ton a/1. Na njemu je upisan tekst: "Sv. Josipu – Drežnik Grad – godine 2002. Dar Nacionalnog parka Plitvička Jezera".
Treće zvono ima promjer 770 mm, teško je 260 kg i ima ton c/2. Na njemu je tekst: "Sv. Mihaelu – Drežnik Grad – godine 2002. Dar obitelji Žanić: Nikola, Lucija, Mihael i Darko".
Na svakom zvonu ugrađen je lik zaštitnika kome je posvećeno i amblem firme Grassmayr. Stara razbijena zvona stavljena su sa strane da svjedoče o teškim ratnim vremenima, ali je malo zvono kojim se zvonilo nakon rata ukradeno i pronađeno na otpadu u Banjoj Luci.
Istodobno sa obnovom crkve obnavlja se i crkveni inventar.